Da li bi vakcinacija protiv kovida-19 trebala biti obavezna?

Galup, organizacija koja se bavi istraživanjem javnog mnjenja, sprovela je panel istraživanje u prvim danima nakon zvanične sertfikacije Fajzerove i Biontekove kovid-19 vakcine. Prema rezultatima istraživanja, svega 63% Amerikanaca je za vakcinaciju protiv kovida-19. Slično je i sa ostalim zapadnim državama. U članku koji je objavljen u oktobru prošle godine u Nature Medicine, Džefri Lazarus (Jeffrey V. Lazarus) i njegovi saradnici su anketirali 13,426 ispitanika u 19 država kako bi ispitali potencijalne stope prihvatanja vakcinacije odnosno faktore koji utiču na prihvatanje kovid-19 vakcine. Svega 71.5% ispitanika je izjavilo da bi se vjerovatno vakcinisali protiv kovida-19.

Prisutne su značajne razlike među državama. Stopa prihvatanja (vakcinacije) kretala se od gotovo 90% (u Kini) do manje od 55% (u Rusiji). Veća vjerovatnoća prihvatanja kovid-19 vakcine je primjećena tamo gdje je državna vlast (uglavnom) dostavljala informacije.

Jasno je da protivljenje ili jednostavno kolebanje u vezi sa vakcinom može otežati postizanje pokrivenosti imuniteta u zajednici. Trenutno se razgovara o različitim strategijama za prevazilaženje ove sumnje koja se javlja među ljudima. Jedna od mogućnosti je sprovođenje obavezne vakcinacije. Druga, blaža opcija, bila bi podsticanje vakcinacije putem novčanih transfera – premda bi ova opcija teško ubjedila ekstremistički dio društva poznatiji kao antivakseri da se predomisli – i naglašavanjem moralne odgovornosti koja bi se ogledala u ubjeđivanju i isključivanju opcije kojom bi se oni koji odbiju kovid-19 vakcinu mogli zavesti u registar.

Argumenti za obaveznu vakcinaciju

Dva su pristupa glede obavezne vakcinacije. Prvi se zasniva na paternalizmu: (javna) vlast zna bolje od pojedinaca šta je najbolje za njih. Ova pretpostavka slijedi iz uvjerenja da bi se obavezna vakcinacija mogla sprovesti jer bi pojedinac, svakako, prihvatio i izabrao vakcinaciju da je imao pristup pravim informacijama odnosno kapacitet da te informacije pravilno koristi. U zapadnim državama se ovaj argument rijetko koristi u javnim raspravama, te se vlasti na njega uglavnom nerado oslanjaju (izuzetak predstavlja opravdanje tzv. nudge politike gdje se pretpostavka superiornog znanja od strane vlasti ublažava činjenicom da pojedinci imaju mogućnost drugačijeg ponašanja od onoga koje je propisano). U obrazloženju ovog oklijevanja leže dva razloga. Prvi razlog je taj da je veoma teško dokazati da vlasti znaju bolje od pojedinaca šta je najbolje za njih. Drugi razlog jeste taj da argument zasnovan na superiornosti znanja zvuči neliberalno čak i slučaju da vlasti znaju bolje. Zapravo, može se tvrditi da je pogrešan izbor dio prirodnih sloboda svakog pojedinca.

Prema tome, opravdanje za obavezno vakcinisanje uglavnom se temelji na postulatima Dž. S. Mila (John Stuart Mill). Vlada je ovlašćena da ograniči nečiji izbor kad god neograničeno ponašanje rizikuje da nanese štetu drugima. U ovom konkretnom slučaju, odbijanje vakcinacije nije opasno samo po pojedinca koji odbija vakcinu. Ono je takođe potencijalna opasnost i onima koji se ne mogu vakcinisati iz medicinskih razloga (npr. Trudnice, imunosupresivne osobe). Takođe predstavlja prijetnju onima koji su se vakcinisali, ali za koje vakcina nije bila djelotvorna.

Ipak, postoji potencijalna primjedba na Dž. S. Milov argument. Ta primjedba ističe da negativna dužnost uzdržavanja od činjenja nečega što bi moglo našteti drugim ljudima se ne pretvara u moralnu obavezu da se nešto učini kako bi se nekome spriječila šteta. Stoga bi se neuspjeh u vakcinaciji razlikovao od nanošenja štete pukim djelovanjem.

Ova problematika je sa posebnom pažnjom razmatrana od strane Alberta Džubilinija (Alberto Giubilini) u knjizi Etika vakcinisanja (Palgrave MacMillan, 2019). On zaključuje da ako nevakcinacija šteti ili rizikuje da našteti drugima, onda je, barem u okvirima moralnosti, propust da se vakciniše toliko loše kao i pozitivno raditi nešto što šteti ili rizikuje da našteti drugima.

Novina u Džubilinijevom pristupu je ta što on tzv. imunitet krda vidi kao pitanje kolektivne, a ne individualne, odgovornosti. Za mene je kolektivna odgovornost (ili zbirna kolektivna odgovornost kako on napominje) pojam koji rizikuje da ode predaleko. Ako su svi kolektivno odgovorni, onda zapravo niko nije odgovoran. Prema tome, ispostavlja se da je ovaj pojam zapravo prazna priča.

Mnogo je jednostavnije, predlažem, držati se pojma lične odgovornosti u team-agency perspektivi: svaki pojedinac koji je dio grupe ima moralnu obavezu da učini svoj dio kako bi donio korist grupi. Ova moralna obaveza predstavljala bi temelj za bilo koji oblik prinude unutar zajednice kojoj pojedinac pripada.

Da li je prisila etički prihvatljiva i u kojoj mjeri?

Zagovornici politika prisilne vakcinacije uglavnom tvrde da je krajnji cilj takvih politika zapravo sticanje tzv. imuniteta krda. Stoga oni predlažu da se usvoji najmanje restriktivni alternativni kriterijum koji bi bio vodič u stvaranju takvih politika. U najkraćem, to znači da bi zajednica trebala sprovoditi najmanje prisilnu politiku neophodnu za postizanje tzv. imuniteta krda.

Imunitet krda bi se trebao smatrati javnim dobrom. Unutar team-agency logike – tj. prepoznatljivog načina rezonovanja koji koriste pojedinci koji sebe doživaljavaju kao dio grupe – svi bi trebalo da osjećaju moralnu obavezu da daju svoj dio za uspjeh zajedničkog poduhvata. Nepružanje doprinosa može, dakle, proizvesti opravdan ostrakizam: isključenje iz društvenih aktivnosti, drugim riječima, bi moglo biti opravdano.

Ovakav način razmišljanja se može odnositi generalno, a posebno na vakcine koje se već dugo koriste i čiji rizik je nepostojeći. Međutim, oprez je neophodan u pitanju kovid-19 vakcine. Glavni razlog je povezan sa činjenicom da se vakcine protiv ove bolesti vrlo brzo odobravaju, te da naučnici još uvijek nisu imali priliku da u potpunosti procjene potencijalne dugoročne rizike od inokulacije. Uz ovo, dodatno i stav nekih vlada koje su odobravanje vakcina stavile u službu nacionalnog ponosa – kao u slučaju ruske vakcine Sputnjik V – smanjuju povjerenje građana i doprinose razumjevanju sveopšteg opreza kod ljudi. Ovo je zaista slučaj u kojem prisila mora biti posljednje oružje koje zajednica koristi da bi se očuvala.


Sadržaj i stavovi predstavljeni u tekstu su stavovi autora/ke i ne odražavaju nužno stavove nevladinog udruženja Mreža za globalne komunikacije. Tekstove možete slobodno citirati ili ih u potpunosti prenositi na svom portalu uz obavezno navođenje izvora.

Ovaj tekst je inicijalno objavljen na engleskom jeziku na sajtu Instituta za istraživanja ekonomskih i fiskalnih pitanja 20. januara 2021. godine. Nakon odobrenja Instituta, tekst je preveden na crnogorskom jeziku.

Prethodna objava

Slobodno tržište ili intervencionizam?

Sljedeća objava

Koliko košta nacionalni ponos?

Slične objave
Total
0
Share