Povratak u crvenu budućnost

Politiku ljevice je danas veoma teško shvatiti. Ne zbog toga što je ona kompleksna za izučavanje, već zbog toga što je ona smješa svakojakih sumanutih ideja i posve iracionalnih strahova, da se ponekad i sami ljevičari daju zbuniti u svom propovjedanju. No, jedno je ipak zajedničko svim ljevičarima, a to je negativna emocija koju nose prema redistribuciji bogatstva u sistemu otvorenog tržišta i ekonomskim slobodama. Ni pad Berlinskog zida, ni otvorena tržišta u svakom pogledu, ni razvoj interneta i tehnologija, ni beskonačan pristup znanju nisu dovoljni ljevičarskim fanaticima da preispitaju svoje ideale. Štaviše, podrška ovim idejama iz godine u godinu raste, pa i u Sjedinjenim Američkim Državama – bastionu kapitalizma i slobodnog društva – gotovo više od polovine mladih ljudi sve više podržava i vjeruje ljevici koju danas predvode, između ostalih, Berni Sanders, Aleksandrija Okasio-Kortez i Elizabet Voren.

Problem ne leži u samim idejama ljevice već u njihovom djelovanju da se te ideje nametnu i po cijenu sile postanu prihvatljive. Danas makar nije nepoznanica koliko su ove „revolucionarne“ ideje donijele zla zemljama u Istočnoj Evropi, Južnoj Americi ili Aziji. Milioni ljudi su bili, ili su još dalje, žrtve takvih režima u kojima političari izigravaju svemoćne bogove i podsmijevaju se zdravom razumu. Najbliži pristup pogubnosti ovakvih ideja danas se najbolje uočava u Venecueli. Nekada ekonomski div Južne Amerike danas je država koju pod prijetnjom smrću – bilo nasilne ili od elementarnih neuslova – milioni građana napuštaju, a samo u proteklih pet godina preko četri miliona građana Venecuele je pobjeglo od represivnog ljevičarskog režima Nikolasa Madura – pojedini čak pješačeći i po nekoliko hiljada kilometara do spasa. Prema projekcijama Međunarodnog monetarnog fonda realni rast bruto domaćeg proizvoda u Venecueli u 2019. godini iznosi negativnih 25% (-25%) dok će se hiperinflacija popeti i do 10 miliona procenata do kraja godine. Pored sveopšteg egzodusa, režim Nikolasa Madura, a i pojedini ljevičari širom svijeta ne priznaju neuspjeh i sve prepisuju, po standardnom receptu, američkom imperijalizmu i alavosti kapitalizma.

Ne treba se zavaravati da su izbori u Velikoj Britaniji pokazatelj da se moć ljevičarskih ideja polako topi. Njihova moć će tek rasti kako bude rasla i moć Kine koja pretenduje da preuzme ulogu vođe novog poretka. Uostalom, to se dalo vidjeti na djelu i u slučaju krize u Venecueli u kojoj Kina i Rusija nastoje da kroz zaštitu svojih interesa sačuvaju i pogubni režim Madura, čak i po cijenu rata sa Sjedinjenim Američkim Državama. Prava je sreća da su predvodnici ljevičarskih ideja, danas, nekreativni i posve atrofični ljudi koje održava samo moć velikih sila koje se suprostavljaju vrijednostima i dostignućima Zapadne civilizacije, inače da je drugačije samo bi bilo pitanje vremena kada bi se crvena pošast proširila i na ostala društva. Ni region Zapadnog Balkana nije imun na takve pošasti. Period tranzicije i ratovi koji su obuhvatili ovaj region su samo doprinijeli tome da većina osjeti istu emociju koju ljevičari nose u sebi. Ukoliko još uzmete u obzir da su države u regionu Zapadnog Balkana i dalje mlade demokratije koje odlikuje ekonomska i politička nepismenost dobijate idealno tlo za razvoj ljevičarskih ideja i manipulaciju javnog mnjenja. Region Zapadnog Balkana je, na žalost i štetu građana ovog regiona, postao talac političkih elita koje cjelokupna društva drže u nekom tranzicionom međuprostoru, koji djeluje kao crna rupa, jer izgleda da i samo vrijeme u njemu ne postoji. U takvoj „crnoj rupi“ obitavaju politički lideri, bili oni vlast ili opozicija, koji koriste sve mehanizme za udovoljenje ličnim interesima ili interesima svoje skupine, a sve pod plaštom tranzicije ka kapitalističkim društvima. Zbog toga i ne čudi što gajimo negativne emocije prema kapitalizmu i slobodnom društvu. Ipak, to ne bi trebao biti izgovor da se pozivamo na ideje koje su isto toliko retrogradne kao i ove trenutne, misleći da ćemo tako stvoriti nekakvo pravedno društvo.

Problem crnogorskih ljevičara (iako smo svjesni da će biti zamjerki na ovom terminu) je taj što oni žive u nekakvoj utopiji misleći da mogu da izgrade društvo prema sopstvenim zamislima, isključujući sve druge pojedince sa kojim dijele životni prostor. Taj posve dogmatičan primjer nije stran bilo kom ideološkom pristupu – pa ni liberalizmu kojeg autori ovog teksta zagovaraju – no čini se da ljevičari idu u samu krajnost isključivosti. U čemu se najbolje ogleda ta isključivost? Uzmimo primjera radi redistribuciju bogatstva. Jasno je, čak i malom djetetu, da ne možemo biti svi jednako bogati i da bi to bilo besmisleno očekivati. Ipak, ljevičarska eskadrila nas sa svih strana zasipa mislima da je bogatstvo porok, te da je ono izvor svih nedaća sa kojim se ovo društvo suočava. Da, ono jeste problem kada je nastalo iz ljubavne afere između političara na vlasti i pojedinaca (Vidi kolumnu Nevidljiva ruka, Broj 5), ali u kapitalističkom društvu to ne može biti problem jer iz tog bogatstva nastaju inovacije i tehnologija koju društvo koristi za dalji napredak. Prirodno je da u svakom društvu postoje oni koji su talentovaniji, i oni koji su manje talentovani. Prirodno je da jedni zarađuju više, a drugi manje. No neprirodno je to, što pojedini često rade, pa izjednačavaju poslove koji nemaju previše dodirnih tačaka pritom pokušavajući da degradiraju određene poslove i pojedince i da tako izazovu mržnju i podjele. Još strašnije je to što im to polazi za rukom.

Trebalo bi raditi na prihvatanju ovih različitosti među ljudima i stimulisati jedne druge na dalji razvoj jer jedino kroz lični razvoj svakog pojedinca možemo očekivati dalji napredak društva. Sam Adam Smit, po mnogima otac ekonomije, je to sjajno opisao u svom kapitalnom djelu: „Ne očekujemo mi večeru zbog dobrodušnosti mesara, pivara i pekara, već zbog njihovog čuvanja vlastitog interesa“. Taj vlastiti interes je prirodna pojava čovjeka, i svako ponašanje koje odstupa od takvog pristupa je neprirodno. Naravno, to ne opravdava određena djelovanja koja su usmjerena ka destrukciji drugih ljudi, kako ljevičari znaju to zloupotrebiti u svojoj propagandi. Jer da suprotna logika vlada unutar jednog društva, onda nam novac uistinu ne bi bio potreban, niti bismo imali motivaciju da se razvijamo dalje od zadovoljenja prvih stupnjeva na hijerarhiji potreba – što je bilo karakteristično za prve oblike Homo sapiensa. No valjda bi nam cilj trebao biti napredak, a ne retrogradnost.

Zbog čega pojedinci nastavljaju da propagiraju ljevičarske ideje?

Jedan od razloga leži u nesposobnosti određene skupine pojedinaca koja svoju slabost koristi kao oruđe u borbi protiv razvoja, a drugi zbog lične koristi koju uživaju. Potonji razlog bi lako mogli razumjeti i prihvatiti, no prvi je ipak češći u našem javnom diskursu. Pod sve češćim izgovorom socijalne pravde – kojoj se ni danas ne zna šta predstavlja – ova skupina ljudi pokušava da nametne sistem ograničenih sloboda. Nerijetko to rade i agresivno, kao recimo u slučaju Antife, ali sve češće kroz manipulaciju javnim mnjenjem preko nevladinih organizacija i drugih intelektualaca kojima ove ideje pristoje. Sreća je da u Crnoj Gori ogranka Antife nema, a čak i ako postoji on je marginalan i ne dovoljno snažan. Nesreća je u tome što sve veći broj nevladinih organizacija usvaja ljevičarske ideje prošlosti kao mehanizam približavanja građanima, samim tim i stvaranja prostora za neko dalje dejstvo. Na veliku žalost, stiče se utisak da većina nevladinih organizacija taj pojam socijalne pravde zloupotrebljava u korist razvoja nevladine organizacije i boljeg pristupa fondovima jer u državi koja jeste mlada demokratija i u kojoj postoje veliki institucionalni problemi, visok stepen korupcije, emigracije zbog lošeg ekonomskog stanja i kronizam – socijalna pravda dođe kao utopija za koju se svi bore, ali niko ne zna šta ona zapravo jeste. A u tom neznanju, mnogi su skloni i da pretjeraju i da propovjedaju sistem kakav bi bio poguban za sve, pogotovo za privatni sektor koji, bili saglasni sa tim ili ne, čini lokomotivu jednog društva. Pritom ne treba misliti da se radi samo o velikim korporacijama koje po predanjima ljevičarskih gurua jedu duše zaposlenih i tlače ih kao u robovlasničkom društvu, već i na mala i srednja preduzeća koja su u Crnoj Gori nosioci privrede. Svaki dodatni namet, svaka dodatna želja, dodatni je teret koji namećemo ovim malim i srednjim preduzećima koja ionako stoje na staklenim nogama i samo je pitanje vremena kada će pod teretom svih nameta ona pući, i kada ćemo kao društvo ostati bez lokomotive, negdje u mračnoj šumi, na putu tranzicije gdje je jedina budućnost zapravo život iz prošlosti.


Ovaj tekst se pojavljuje u šestom broju časopisa Vjesnik slobode kao stav uredništva.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Ovdje unesite Vaše ime

Popularno

Roman Jakič: Evropska unija nudi značajne prilike mladima

Na izborima za Evropski parlament koji su održani u maju 2019. godine, Savez liberala i demokrata Evrope (eng. ALDE) u koaliciji sa predsjednikom Francuske...

Uticaj ekonomskih sloboda na blagostanje žena

Ekonomske slobode, odnosno mogućnost pojedinaca da donosi sopstvene ekonomske odluke, je ključ za uspješan ekonomski i društveni napredak. Mnogobrojna akademska istraživanja su pokazala da...

Sačuvati kapitalizam od „kapitalista“

Nekada je bauk predstavljao izmišljeno biće koje je služilo za plašenje djece kako bi ista ostala poslušna. Sigurno je da biste mogli sa lakoćom...

Preporuka uredništva

Budućnost kanabisa: Prijetnja ili prilika?

Vutra, džokavac, gandža, buksna, mara, džidža, motalica, gras. Sve je ovo zajednički naziv za biljku koja potiče iz Centralne Azije, a koja u sebi...

Filip Šoć: Svaki pad i neuspjeh trebaju da budu lekcija da sljedeći put budeš pametniji

Video igre već odavno nisu zabava dokonih i "asocijalnih" tinejdžera, već industrija koja svake godine je sve atraktivnija i "bogatija" za nekoliko milijardi. Prema...

Libertarijanizam – ideologija ili životni stil?

Liberalizacija marihuane predstavlja vrlo aktuelnu i zapaljivu temu, posebno za mlađe libertarijance. Iako se čini da je lako zauzeti stav po ovom pitanju, naročito...