Libertarijanizam – ideologija ili životni stil?

Socijalizam je osuđen na propast

The Nation, koji je s entuzijazmom podržavao svaki totalitarni komunistički režim koji je postojao u prošlom stoljeću (a koji uključuje Pol Potovu Kambodžu i...

Povratak u crvenu budućnost

Politiku ljevice je danas veoma teško shvatiti. Ne zbog toga što je ona kompleksna za izučavanje, već zbog toga što je ona smješa svakojakih...

Crna Gora između velikih sila

Crna Gora je kroz svoju bogatu istoriju često pravila hrabra i važna savezništva koja su za cilj imala njeno opstajanje i jačanje u regionu...

Republike bivše Jugoslavije po Lajphartu

Arend Lajphart jedno je on imena prepoznatljivih u novijoj političkoj teoriji, a djelo Modeli demokratije danas se može svrstati u jedno od onih nezaobilaznih....

Kritika Manifesta Komunističke partije

Godine 1848. Evropom haraju revolucije, a dva čovjeka pišu Manifest Komunističke partije. Bilo da se sa njihovim tvrdnjama neko slaže ili ne o njihovoj...

Liberalizacija marihuane predstavlja vrlo aktuelnu i zapaljivu temu, posebno za mlađe libertarijance. Iako se čini da je lako zauzeti stav po ovom pitanju, naročito sa libertarijanskih pozicija, odgovor nije ni jednostavan ni lak. To je zbog toga što po srijedi nije samo izolovani problem koji se lako može riješiti uz pomoć ustaljenih mehanizama države blagostanja – njene politike udeljivanja prava i priznanja, već širi problem koje se tiče nekih neuralgičnih tačaka u okviru samog libertarijanskog pokreta.

Jedan od važnijih argumenta u prilog legalizacije marihuane je sociološki i utilitarni. Kakvu korist, a kakvu štetu, društvo ima od kriminalizacije marihuane? Čuveni slučaj prohibicije alkohola u Americi tokom dvadesetih godina prošlog vijeka (1920-1933) vrlo je ilustrativan u ovom pogledu. On je pokazao da državno sankcionisanje prirodnih ljudskih sklonosti proizvodi opasne posljedice – dovodi do cvjetanja kriminala i jačanja ovih sklonosti. Poznat je i primer Holandije, zemlje u kojoj je marihuana legalizovana i u kojoj je procenat korisnika daleko manji nego u zemljama gde postoji zabrana.

Dakle, libertarijanska mudrost kaže da zabrana stvara velike probleme, jača ono što treba da ukine, preskupa je za ono što nudi, pospješuje korupciju i uplitanje države u privatnu sferu. Ali, postoji li neki drugi mehanizam, osim državne prisile, kojim se može sankcionisati ono što se tradicionalno smatra previše slobodnim i čak dekadentnim oblikom društvenog ponašanja? Ili je, jednostavno, dekadencija prirodni pratilac libertarijanizma?

Filozofski i moralno važnija stvar od ovog sociološkog argumenta jeste pitanje odnosa društvo-država. Da li država treba da nameće društveno poželjan obrazac ponašanja, da vaspitava i oblikuje stilove života svojih građana, ili to treba prepustiti društvu, porodicama, pojedincima? Zalaganje za ovu drugu mogućnost otvara Pandorinu kutiju unutar samog libertarijanizma. Mislim pre svega na unutrašnji spor između libertarijanaca (klasičnih liberala) i lijevih libertarijanaca ili libertina.

Dobro je poznato da se mejnstrim libertarijanizam zalaže za potpunu legalizaciju svih psihoaktivnih supstanci, ne samo marihuane. Libertarijanizam u procesu legalizacije vidi instrument za povlačenje države iz ovog segmenta privatnosti. Ali šta to povlačenje donosi? Kako će društvo samostalno regulisati ovo pitanje?

To zavisi od toga kako shvatamo društvo. Uzmimo paradigmatičan primjer libertarijanski poželjnog društva – anarhični poredak Mareja Rotbarda. Odbacujući marksistički prigovor da liberalizam podrazumijeva atomiziranu ljudsku prirodu, Rotbard je insitirao na tome da libertarijanci nikako ne mogu biti protiv društva. Nasuprot rasprostranjenom nerazumijevanju, on je tvrdio da kolektivi ne nestaju povlačenjem države, da se društvo ne raspršuje u mnoštvo individua koje nalikuju Lajbnicovim monadama, te da deregulacija društvenog života, njegova deetatizacija, nikako ne znači i nestanak društva. Štaviše, slabljenjem države društvo (kolektivi) postaje jače.

Međutim, Rotbardova koncepcija društva nije podrazumevala ništa monolitno, već šaroliku lepezu raznoraznih asocijacija uspostavljenih na dobrovoljnoj osnovi. Kao i svaki vid organizacije, i ove asocijacije podrazumijevaju pravila i vrijednosti na kojima počivaju. Te vrijednosti najčešće neće biti proizvod svjesne kreacije. One će predstavljati proizvod određene istorije nesvjesnog usvajanja i pretakanja u običaje i norme koje će, posljedično, oblikovati obrasce društveno poželjnog ponašanja. Baš onako kako je to bio slučaj sa tuath zajednicama stare Irske koju Rotbard pominje kao primer bezdržavnog društva ili katalaktičkim poretkom Fridriha Hajeka.

Zaključak se neće svideti libertinima. U potpuno deregulisanom i deetatizovanom društvu liberalne anarhije ne bi bilo slobode na velikoj skali koju oni priželjkuju. To ne bi bilo društvo atomiziranih ekscentrika i čudaka. Upravo suprotno, takvim društvom vladali bi običaji, norme i pravila zajednica koje se vrlo strogo primenjuju i koje u sebi retko kada sadrže blagonaklon stav prema filozofiji slobodnog životnog stila. Jednostavno rečeno, takva društva ne bi bila ni progresivna ni moderna u današnjem smislu reči. Ona bi počivala na velikoj dozi lične odgovornosti i svijesti o doprinosu zajednici. Ovo dokumentuje bogato mutualističko iskustvo u Americi i Evropi tokom XVIII i XIX veka sa svojim strogim pravilima ponašanja i visokim moralnim kriterijumima. Takva dobrovoljna društva (mreže asocijacija) vrlo su dosljedno sprovodila ostrakizam prema članovima koji nisu prihvatali uslove pristojnog života tj. tradicionalni moral. Uostalom, da malograđanska kultura i sloboda idu ruku pod ruku pokazuje savremeni slučaj uspješne zemlje poput Švajcarske u kojoj se liberalni životni stil pravno ne sankcioniše (ova zemlja predstavlja uzor društvene tolerancije), ali koji se ne smatra društveno prihvatljivim ili poželjnim oblikom ponašanja u svih 26 kantona ove zemlje.

Još manje bi deetatizovano društvo podrazumevalo antidiskriminatornu politiku afirmacije uniženih, potlačenih i ostalih nepriznatih društvenih grupa. Državnoj Hidri glave su odsječene i od nje se pomoć više ne može tražiti. Sve što ove skupine mogu da urade u ovakvim društvima jeste samoizolacija ili pokretanje sopstvenih asocijacija. Ali, to ima svoju cijenu koju neće željeti da plati veliki deo ove populacije. To napuštanje društva i odbacivanje odnosa koji važe u njemu ne znači samo napuštanje određenog životnog stila već, najčešće, i izlazak iz društvene podjele rada i benefita koje ona donosi.

U ovakvim i sličnim razmišljanjima o granicama slobode koje u jednom društvu treba da postoje često se kod libertina vrši zamena onoga što nije zabranjeno sa onim što je ispravno. Drugim rečima, meša se legitimno pravo da se nešto radi ili da se nešto bude (uslovljeno non-agression aksiomom) sa društveno poželjnim životnim stilom.

Na ovom mjestu je najuočljivija razlika između libertarijanizma (klasičnog liberalizma) i libertinizma. Dosljedni libertarijanac reći će da životni stil treba prepustiti pojedincu, da je bitan karakter poretka, društveni okvir u kome su različiti stilovi mogući i dopušteni. Jednostavno, životni stil neće biti u fokusu njegove pažnje. Za razliku od libertarijanca, libertin, nalik drugim društvenim grupama koje traže afirmaciju, stavljaće u prvi plan ne poredak, već viziju slobodnog čoveka. Za njega je ostvarenje partikularnog cilja, afirmacije njegovog životnog stila ili shvatanja života, prioritetnije od sveukupnog problema društvene organizacije.

Dok libertarijanac slobodu razumije kao posljedicu određene vrste poretka, za libertina sloboda predstavlja uslov smislenog života. Za libertarijanca ta ostvarena sloboda ne znači faktičku slobodu. On je svestan da će i nje ponegdje biti. Važnije od toga za njega su uslovi koji omogućavaju da neko bude slobodan. Takođe je svestan da velika većina nikada neće željeti da bude upravo to – slobodna. I zašto bi, uostalom, smatrao da ljudi treba da budu slobodni? Verovati u tako nešto po njemu značilo bi idealizovati ljudsku prirodu.

Ova razlika u akcentovanju ili motivacijama je ključna. To je razlika između psihološke i ideološke motivacije koja nas opredjeljuje da prihvatimo jednu ili drugu poziciju. Sloboda za libertarijanizam nije psihološki problem, već kako to kaže Ludvig fon Mizes, sociološki pojam koji se tiče odnosa jednog čoveka prema drugom, odnosa mirne i produktivne društvene saradnje. To je pitanje granica slobode, a ne afirmacije ličnih sklonosti.

Mora se priznati da i libertini priznaju bar neku vrstu poretka, iako izgleda da je ta predstava prilično maglovita. Nije banalizacija reći da oni zamišljaju poredak samosvjesnih, otvorenih, druželjubivih individua koje potpuno slobodno raspravljaju između sebe o svim temama, djeca sa roditeljima, stari sa mladima, poznanici i oni koji se ne poznaju. Jednom rječju društvo bez zabrana i tabua, društvo slobode, tolerancije i različitosti. Nije takođe banalizacija ako se kaže da oni dozvoljavaju i čak blagonaklono gledaju na sve oblike raspusnog i tradicionalno shvaćenog nedoličnog ponašanja između ovih grupa ljudi. Njima potpuno izmiče iz vidokruga širi društveni kontekst u kome zabrane i stigmatizacije imaju veoma važnu ulogu u zasnivanju i očuvanju samog društva. Njima takođe izmiče poenta da se društveni poredak ne uspostavlja samo na osnovu apstraktnih pravila jednakosti koja treba da važe za sve i na principu društvene tolerancije, već ponajviše na moeurs et manières kako bi to rekao Tokvil – širokom spektru vrijednosti i ponašanja do koga drži običan narod.

Osim ukoliko ne vjerujemo u naivni prosvjetiteljski mit o temeljnoj promjeni ljudske prirode, o novom čovjeku koji se rađa na zgarištu svekolike ljudske zatucanosti i zla, teško je povjerovati u mogućnost društvenog poretka zasnovanog na vrijednostima oslobođenog pojedinca. Kada se spale sve zabrane, ono što ostaje nije sloboda nego zgarište.

U sada već klasičnom tekstu Libertarijanizam i libertinizam, Volter Blok se pokajnički – nakon svoje libertinske faze i dvodecenijskog porodičnog života – opredjelio za poziciju libertarijanca i kulturnog konzervativca. Takva pozicija omogućila mu je da pozitivno valorizuje tradicionalne institucije braka, porodice i generalno morala.

Životno iskustvo i usud čovjekov da prođe kroz sve faze kroz koje prolazi u normalnim okolnostima skoro svaka ljudska jedinka, primorali su i Bloka da iz temelja promjeni svoja shvatanja. Upitno je da li su psihološki faktori ili teorijski uvidi određivali Blokovu poziciju i ranije dok je bio naklonjen libertinizmu, ali je izvjesno da je psihološki faktor vrlo značajan u sadašnjoj fazi razvoja libertarijanizma kao pokreta.

Nije teško objasniti ovakvu motivaciju koja naročito mlade ljude privlači libertarijanizmu. Za razliku od drugih socijalno neprihvatljivih ideologija – poput marksizma na primjer, libertarijanizam je popularan zato što predstavlja privlačnu simbiozu utopizma, progresivnosti i revolucionarnog naboja. On nudi ekskluzivitet i avangardnost istovremeno ne zastranjujući u ekstremnosti radikalnih ideologija. On je po pravilu za mir, toleranciju i razumno sagledavanje stvari dok totalitarizme svih vrsta i boja zaobilazi u širokom luku.

Pomodni libertarijanizam predstavlja, ipak, samo pomoćno sredstvo kojim mladi ljudi žele da afirmišu svoj životni stil. Progresivistička komponenta libertarijanizma koju visoko cijene onemogućava ih u sagledavanju njegovih snažnih konzervativnih implikacija. Kao moda jednog vremena, ili jedne grupacije, i libertinizam u životu ovih ljudi traje samo onoliko koliko mu to dozvoli ozbiljnost života u uređenoj ljudskoj zajednici.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Ovdje unesite Vaše ime

Popularno

Roman Jakič: Evropska unija nudi značajne prilike mladima

Na izborima za Evropski parlament koji su održani u maju 2019. godine, Savez liberala i demokrata Evrope (eng. ALDE) u koaliciji sa predsjednikom Francuske...

Uticaj ekonomskih sloboda na blagostanje žena

Ekonomske slobode, odnosno mogućnost pojedinaca da donosi sopstvene ekonomske odluke, je ključ za uspješan ekonomski i društveni napredak. Mnogobrojna akademska istraživanja su pokazala da...

Sačuvati kapitalizam od „kapitalista“

Nekada je bauk predstavljao izmišljeno biće koje je služilo za plašenje djece kako bi ista ostala poslušna. Sigurno je da biste mogli sa lakoćom...

Preporuka uredništva

Ekonomske slobode poboljšavaju položaj žena

Decenije ekonomskih istraživanja su pokazale da je povećanje ekonomskih sloboda doprinijelo razvoju cjelokupnog društva, posebno žena, čiji su se životi znatno poboljšali u svim...

Budućnost pripada odvažnima!

“Admirez vous les uns les autres.” - Divite se jedni drugima. (E. Verharen, belgijskih pjesnik, poruka bratstva građanima Evrope, 1907.) Živimo u istorijskom vremenu, velikih...

Kome smeta Paypal?

Zamislite sljedeću situaciju: Uložili ste dosta truda, vremena i energije u savlađivanju programiranja i dizajniranja veb sajtova. Ne želite da radite za bilo koju...