Paternalizam i mladi

Crnogorski omladinski aktivizam obitava u haotičnom i konfuznom sistemu ljudskih vrijednosti. On se nalazi na sudaru između dva sistema, pri čemu jedan čine socijalističke tekovine, koje su evoluirale na paternalističkom društvu uz dominantnu ulogu vođe i prividne jednakosti. Drugi pak, čine otvoreno društvo, lične slobode i slobodan pojedinac.

Iako su težnje crnogorskog društva usmjerene ka vrijednostima koje baštine civilizacije Zapada, one se čine nedostižnim i ostaju samo težnje dok se društvo potpuno ne oslobodi stega socijalističkih tekovina i iluzije postojanja kolekivističkog interesa. Ovo je vrlo važna opservacija u pogledu crnogorskog omladinskog aktivizma, jer se takve ideje i zablude prenose vrlo brzo, veoma su primamljive, a samo mali broj mladih ostaje imun na njih. Koliko god postojao napor da se izbjegnu diskusije vezane za političke filozofije, one ipak predstavljaju temelj razvoja jednog društva, a dominatna politička filozofija kreira sveopštu atmosferu unutar jednog društva i ona je podloga za razvoj mladim ljudima. Jedno pitanje bi trebalo da bude vodilja mladima u Crnoj Gori, a to je: Da li žele da se razvijaju u planskom ili slobodnom sistemu? Da bismo mogli odgovoriti na pitanje i dati smjernice za dalji razvoj omladinskog aktivizma u Crnoj Gori, ključno je dublje analizirati postavljeno pitanje. Takođe bilo bi neodgovorno, pokušati dati naznake i odgovora, a da se pritom ne uroni u konflikt između paternalizma i slobode, između kolektivizma i individualizma, između države i tržišta.

Ono što je evidentno u Crnoj Gori jeste da se država u očima društva čini kao jedini poslodavac i kao jedina sigurna luka uzburkanim morima globalizacije. Postoji tendencija mladih ljudi da se priklanjaju političkim partijama i tako sebi pokušavajuu da obezbjede egzistenciju vršeći posao za državu. Pristupanje političkim partijama samo po sebi nije zlo, no ono biva zlo onda kada osoba preda svoj integritet i slobodu misli političkoj partiji u zamjenu za poziciju ili posao. Premda su često ti poslovi administrativni, mladi ljudi osjećaju sigurnost i nesmotreno pristaju odnosno daju odobrenje da postanu još jedan zupčanik u takvoj mašineriji. Ono što je porazno, jeste da mlada osoba vrlo lako pristaje da sopstvenu slobodu i integritet zamjeni kolektivističkim umom partije ili organa koju predstavlja. Tako ne samo da mlada osoba gubi sposobnost kritičke svijesti, već postaje pasivni građanin države u kojoj se odluke iste ne baziraju na sopstvenoj volji ili po sopstvenoj misli, već u skladu sa kolektivom koji predstavlja odnosno koji brani. U takvoj atmosferi onaj koji slobodno misli, osuđen je i označen kao neprijatelj države bez obzira da li se mišljenje iste protivi vlasti ili opoziciji. To je posljedica uskog i šupljog uma, koji u Crnoj Gori sve vidi dvodimenzionalno, odnosno crno i bijelo. No trebalo bi posjetiti da između crne i bijele boje postoji još milion nijansi drugih boja, te da misao nikada ne može biti dvodimenzionalna niti biti oprijedeljena za jednu od dvije strane. Niti postoje samo dvije strane. Onaj ko vjeruje da se u Crnoj Gori misao može podijeliti samo na dvije strane, odnosno onu koja je bliska vlasti ili onu koja je bliska opoziciji najveći je neprijatelj ovog društva i njegove namjere nisu ništa čistije od onih koji su zagovarali jednoumlje.

Mlada osoba, pojedinac, ne treba u Crnoj Gori da se priklanja ni vlasti ni opoziciji. Čak i ako se prikloni jednima, on (pojedinac) unutar svog sistema mora biti glas razuma i neko ko će provocirati i podsticati na promjene, na pretres ideja i odluka. Samo tako se čini da bi mladi ljudi mogli biti generator novih i kvalitetnijih promjena.

U slobodnom društvu, slobodnom pojedincu omogućena je jednaka prilika na slobodnu inicijativu. U našem društvu, slobodnu inicijativu često nazivamo i preduzetništvom. Preduzetništvo je, čini se, usko shvaćeno i okarakterisano isključivo kao poslovni poduhvat koji garantuje profit. Međutim, preduzetništvo je mnogo više od toga. Ono je slobodna inicijativa, koja bi trebala da podstakne promjene u društvu. Ona je pretvaranje ideje o boljem društvu u djelo, u realnost. Rekao bih da je ono materijalni dokaz ideje. Mladim ljudima mora biti omogućeno pravo na slobodnu inicijativu, a da pritom ne zavisi od birokratskog sistema i gorepomenute mašinerije. Da bi se postigla slobodna inicijativa i njen procvat, društvo se mora osloboditi stega birokratskog razmišljanja, te mora težiti ka tome da njeguje vrijednosti privatnih inicijativa i pojedinaca. Ono što nas istorija uči i njeni mnogobrojni primjeri, jeste da upravo promjene u jednom društvu dolaze od slobodnih pojedinaca i njihovih inicijativa. Da li u pogledu studentskog aktivizma postoje slobodne inicijative?

Vrlo malo, jer dolazimo opet do problema kolektivističke svijesti. Čak i studentske organizacije prisvajaju modele političkih partija u kojima postoji hijerarhija i u kojima je jedan student potčinjen drugome, a sve u svrhu stvaranja imaginarnog autoriteta. Pribjegava se stvaranju kolektivističke svijesti i pripadnosti kroz razne programe inicijacije u kojima se teži da se mladoj osobi usade vrijednosti organizacije. Umjesto da studentske organizacije podstiču di verzitet u razmišljanju i slobodnu inicijativu, one rade upravo suprotno. Model studentskog aktivizma temelji se na pogrešnom pristupu mladih ljudi. Ono čemu bi zapravo trebali da teže jeste stvaranje mreža mladih ljudi, koji baštine slične vrijednosti, ali koji su unutar mreže slobodni da djeluju i kreiraju nove vrijednosti, a da ih pritom ne koči birokratija unutar organizacije odnosno lažna hijerarhija. Mreža mladih ljudi je upravo suprotnost klasičnom modelu organizacije, jer okuplja mlade ljude na osnovnu poštovanja sličnih načela, ali se angažman odnosno rad mladog pojedinca unutar mreže bazira isključivo na ličnim idejama i ličnom doprinesu. U takvom okruženju ne postoji hijerarhija niti vođa, a cjelokupna mreža orijentisana je ka stvaranju budućih lidera. Razlika je vrlo bitna i očigledna.

Jedna od važnih, ako ne i najvažnijih, komponenti razvoja studentskog aktivizma jeste izvor finansiranja. Izvor finansiranja umnogme definiše način ponašanja studentskih aktivista i organizacija. Iskustvo pokazuje da su studentske organizacije koje su se finansirale iz državnih izvora, mnogo statičnije i ograničenije u domenu aktivnosti i slobodnih inicijativa nego one koje su se finansirale uz pomoć tržišta i aktera na istom. Razlog leži u komfornosti koju uživaju organizacije koje se finansiraju preko državnih izvora i nedostatka odgovornosti za utrošeni novac. Sa druge strane, organizacije koje se finansiraju preko tržišnih izvora gdje ulaze u proces takmičenja sa drugim lokalnim ili čak međunarodnim organizacijama mnogo ozbiljnije pristupaju razvoju svojih ideja, a odgovornost za utrošeni novac je mnogo veća. Tržišno orijentisane organizacije, često su i slobodnije u djelovanju, a mladi ljudi imaju više prostora za lični razvoj. Zašto je to tako?

Postoji vrlo jednostavan odgovor na to pitanje. Državni organi, u birokratskim sistemima, teže da priđu omladini i omladinskim organizacijama kroz sistem raspodjele sredstava za raznorazne projekte. Međutim, to su gotovo uvijek projekti koji ili nemaju velikog značaja ili se ne kose sa birokratskom praksom države, odnosno projekti koji ne pozivaju na diverzitet misli i ideja već promovišu ustaljenost jednoumlja. Tržišni mehanizmi funkcioniši drugačije. Oni su orijentisani na pojedince, jer tržište traži buduće lidere, nosioce budućih tržišnih utakmica. U takvoj filozofiji, pojedinac je slobodan da po sopstvenoj zamisli kreira projekte i iznosi ih jer je upravo on sam u fokusu tržišta. Njegov pristup, mogućnosti pa i talenti dolaze do izražaja, a to je ono što je potrebno tržištu. Mladi ljudi sa inicijativom za promjene. Vjerujem da je uočljiva razlika između ova dva izvora i filozofija koje se podstiču iz jednog odnosno drugog izvora. Međutim, tržišni mehanizmi traže odgovornost za slobodu koja se pruža i upravo to zahtjevanje odgovornosti od strane tržišta je nešto što mnoge mlade ljude odbija da razmišljaju u tom pravcu, pa svoju priliku pronalaze u sistemima u kojima odgovornost ili ne postoji ili je minimalna.

Analizirajući dva sistema pri čemu je glavno usmjerenje bilo ka analizi paternalizma protiv slobode, kolektivizma protiv individualizma i države protiv tržišta, vrlo jasno se da uočiti da je konflikt ova dva sistema unutar crnogorskog društva vrlo izražen i prepoznatljiv ne samo u porama studentskog aktivizma već i šire.

Država nije i ne smije biti jedini poslodavac mladima, štaviše mladi bi trebali biti što udaljeniji sa idejom rada u državnoj administraciji jer kao što je analizirano, tako se postaje samo još jedan zupčanik u mašineriji u kojoj pojedinac postaje dio kolektiva, u kojem se JA zamjenjuje sa MI. U takvom sistemu nemoguće je biti kritičar sistema, jer pod ludilom kolektivne svijesti, svaki napad na sistem automatski znači i napad na državu i sve oni koji su privrženi sistemu, ma koliko odluke koje se donosilo u takvom sistemu bile na uštrb građana, pojedinaca. Zbog toga mladi ljudi moraju biti nosioci promjena, nosioci sopstvenog identiteta i ličnog razvoja. Ne smiju se predati ustaljenom i kolektivističkom razmišljanju, već uvijek moraju težiti ka ličnom razvoju i ličnoj nadogradnji. Samo tako će uspjeti da u tami kolektivizma, budu tračak svjetlosti.

Takođe u radu je istaknut i značaj slobodne inicijative ili preduzetništva. Slobodna inicijativa je nemoguća – ili djelimično moguća – ali nikad potpuna i oslobađajuća, u sistemima koji baštine paternalističku filozofiju. Razlog toga je upravo to što slobodna inicijativa preispituje i donosi promjene, mijenja ustaljenost i nudi nova rješenja. Jedan od ljepših primjera kratkovidosti birokratizovanog uma jeste izjava glavnog inžinjera Federalne komisije za komunikacije, T. Cravena 1961. godine, koji kaže: „Praktično ne postoji bilo kakva šansa da će se sateliti koristiti da bi se poboljšala komunikacija putem telefona, telegrafa, televizije ili radio stanice u SAD“ – čime se direktno odriče bilo kakve mogućnosti da je napredak moguć ili da slobodna inicijativa može poboljšati društvo.

Model studentskih organizacija u Crnoj Gori je vrlo upitan jer se postavlja pitanje njegove efikasnosti u promociji slobodnog djelovanja i misli. Postoji opravdana kritika da mladi u Crnoj Gori već dugo nisu imali svoj glas ili konkretno mišljenje u okviru određenog političkog, ekonomskog ili društvenog problema. Ovdje se ne podstiče gerilizam ili nasilno izražavanje stavova, kako bi mnogi u Crnoj Gori to priželjkivali od mladih ljudi. Podstiče se svijest mladih ljudi da budu radoznali, da konstantno tragaju za alternativnim rješenjima i da nikada ne prihvataju jednu misao, jedno rješenje. To nikako ne znači kroz nasilje kao što se da zaključiti, već isključivo kroz diskusiju i dijaloge sa donosiocima odluka ili građanima.

I naposljetku, uloga finansiranja znatno utiče na razvoj studentskog aktivizma i slobodnu inicijativu u našem društvu. Vidljivo je kakve efekte na studentski aktivizam ima finansiranje iz državnih, a kakvo finansiranje iz tržišnih izvora. Treba naglasiti da državno finansiranje nije uvijek nužno loše, niti se u ovom radu mogu naći apsolutne istine ili tvrdnje, već da praksa i iskustvu ukazuju na lošu posljedicu državnog finansiranja studentskog aktivizima i da često taj izvor ne pruža veliku slobodu mladim ljudima. Tržišni mehanizam, sa druge strane, donosi drugačije rezultate i često pokreće ono najbolje iz mladih pojedinaca. Međutim, ono što nedostaje u Crnoj Gori jeste podrška domaćih aktera na tržištu i kultura podsticanja mladih ljudi kroz finansiranje projekata studentskih odnosno omladinskih aktivista. Na taj način bi i crnogorske kompanije odnosno domaći akteri na tržištu uspjeli da obezbjede dugoročnost i kvalitetnije poslovanje svojih kompanija.

Omladinski aktivizam je definitivno jedan od najvažnijih stubova našeg društva. To je prilika da mladi ljudi unutar društva dobiju priliku da kreiraju budućnost i poboljšaju uslove života kako za sebe, tako i za generacije koje dolaze. Treba se rukoviditi činjenicom da studenti jesu budućnost, ali isto tako oni su i sadašnjost. Bez aktivnih studenata danas, nema ni bolje budućnosti sjutra. Zbog toga mladim ljudima treba ostaviti prostora i slobodu da se razvijaju bez stega birokratskog sistema ili namećanja paternalističke filozofije u kojoj će se mlada osoba osloniti na državu. Ukoliko dozvolimo takvu filozofiju, teško da možemo očekivati od mlade osobe da će sjutra biti konkuretna na globalnom tržištu ili da će biti nosioc promjena kako lokalnih, tako i globalnih.

Ono što je sigurno je da ne postoji univerzalno rješenje, ne postoje apsolutne istine ili apsolutna znanja. Isto kao što ne postoji ni plan kojim bi se mogao poboljšati studentski aktivizam u Crnoj Gore, jer kao što Fridrih fon Hajek jednom reče: „Sve namjere države su plemenite, ali su posljedice katastrofalne“. Upravo zbog toga treba težiti ka slobodi, slobodnoj inicijativi i društvu u kojoj država ima minimalnu ulogu.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Ovdje unesite Vaše ime

Popularno

Roman Jakič: Evropska unija nudi značajne prilike mladima

Na izborima za Evropski parlament koji su održani u maju 2019. godine, Savez liberala i demokrata Evrope (eng. ALDE) u koaliciji sa predsjednikom Francuske...

Uticaj ekonomskih sloboda na blagostanje žena

Ekonomske slobode, odnosno mogućnost pojedinaca da donosi sopstvene ekonomske odluke, je ključ za uspješan ekonomski i društveni napredak. Mnogobrojna akademska istraživanja su pokazala da...

Sačuvati kapitalizam od „kapitalista“

Nekada je bauk predstavljao izmišljeno biće koje je služilo za plašenje djece kako bi ista ostala poslušna. Sigurno je da biste mogli sa lakoćom...

Preporuka uredništva

Leopold Ajami: Životne lekcije se kriju u sportovima

Kada biste nekom crnogorskom preduzetniku rekli da je izučavanje filozofije ključno za prosperitet firme, vrlo vjerovatno bi brzo počeo da vam se izruguje. Uostalom...

Zašto treba osluškivati, tumačiti snove?

Svako od nas je imao barem nekoliko puta divne snove, prepune pozitivnih emocija, divnih doživljaja, koji su ostavljali mir nakon buđenja. Tačnije, vjerovatno su...

Antipolitika – moral u politici

Postoje teme o kojima ili ne želimo da diskutujemo, ili suzbijamo želju da razgovoramo o njima. Polazeći od brojnih tabua, sve do tema kao...