Kritika Manifesta Komunističke partije

Godine 1848. Evropom haraju revolucije, a dva čovjeka pišu Manifest Komunističke partije. Bilo da se sa njihovim tvrdnjama neko slaže ili ne o njihovoj intelektualnoj veličini nema dileme, Karl Marks i Fridrih Engels su iza sebe ostavili značajan doprinos društvu.

Kada govorimo o Manifestu od samog početka izdvaja se nekoliko detalja. Upotreba riječi bauk radi opisivanja komunizma ostavlja definitivan utisak na čitaoca, stvara se slika nečega što je strašno, pogubno za buržoaziju. Ova pažljivo odabrana riječ ipak ne pije vodu na duže staze, budući da na kraju situacija kulminira u samo još jedan jaz među klasama, no o tome nešto kasnije.

Čitajući dalje dolazi se do oštre kritike buržoazije i eksploatatorskog društva vođenog novcem. Negativni stav toliko je očigledan da ne ostavlja dilemu ni za tren o tome kako Marks i Engels gledaju na buržoaziju; nema sumnje da se u Manifestu nalazi primjer destruktivne kritike. Ne poziva se na postepenu promjenu, poziva se na apsolutno okretanje protiv, a zatim i uništenje, svega što buržoazija jeste. Idu toliko daleko da govore o prekomjernoj proizvodnji, o suviše svega i ponovo se dolazi do nečega što se na duže staze obija o glavu. Ipak, uprkos kranje negativnom pogledu na jednu stranu konflikta malo ko će reći da Marks i Engels griješe kada su osjećanja ekonomski slabije klase u pitanju. Postoji ogorčenje, nezadovoljstvo, osjećaj ugroženosti i dominantan je onda kada je ispunjavanje najosnovnijih potreba izazov. Nije u pitanju vrijeme u kojem ljudi žive, kad god da dođe do egzistencijalne ugroženosti samo je pitanje trenutka kada će nešto pući.

Šta su neke od osnovnih ideja Manifesta? Jednakost svih ljudi, ukidanje privatne svojine, preuzimanje vlasti kako bi se taj sistem stvorio. Reklo bi se da svi rade koliko mogu, a dobijaju koliko im treba, ravnomjerna podjela svega u suštini. Ovo bi, istini na volju, bilo društvo u kojem bi određeni broj ljudi bio veoma zadovoljan, ali…

Ovo nije društvo za mlade. Ako nešto pripada mladima više nego starijima to je ambicija, mladi, kada su dovoljno motivisani mogu postići velike uspjehe. Društvo koje u teoriji ne pruža mogućnost razlika guši ambiciju, guši motivaciju, nema poente izdići se iznad standarda, nema nagrade ukoliko je neko iznad prosjeka. Na individualnom nivou ovo je društvo stagnacije, ispunjavanja šablonskih očekivanja.

Ovo društvo takođe je veoma podložno prelasku u autoritarni režim. Preuzimanje vlasti oslanja se na to da jedna grupa ljudi skine sa vlasti drugu grupu ljudi. Dakle, ponovo postoji viša klasa, samo što je navodno došla iz niže klase. Ma koliko se govorilo o jednakosti na kraju se dođe do situacije da je par osoba na čelu države i da su daleko moćniji od svih drugih, kako politički tako i ekonomski. Razlike u životnom standardu, ili još konkretnije u načinu života, prosječnog građanina i državnog funkcionera definitivno su postojale. Naravno ovo je slučaj i sa svim drugim režimima, ali je potrebno istaći razliku unutar režima koji se zasniva na ideologiji jednakosti. Konkretno na primjeru SSSR-a moguće je uočiti razliku, i to analizom sljedećih podataka: do 50 rubalja primanja po osobi imalo je 32.6% stanovništva, između 51 i 75 rubalja imalo je 31.2%, između 76 i 100 rubalja – 17.6%, između 101 i 125 rubalja 9.1%, između 126 i 175 rubalja 7.1% i konačno preko 175 rubalja 2.3% stanovništva.

Dakle razlika definitivno postoji. Sada, neko bi rekao da je to prirodno, da bez obzira na svu jednakost mora ostojati odvajanje između direktora i najmanje plaćenih radnika, da se znanje mora izdvojiti. Stvar je u tome što su najveće plate, plate direktora velikih preduzeća, nekih naučnika, najviših funkcionera dostizale cifre iznad 1000 rubalja. Ovo nije jednakost, ovo je razlika od minimum dvadeset puta.

Uzimajući sve ovo, kao i podložnost problemima poput nedostatka hrane, resursa, i drugih proizvoda čija se proizvodnja u potpunosti kontroliše može se reći da je komunistički režim izložen velikim felerima. U teoriji je u pitanju realitivno pozitivan režim okrenut kolektivu koji nije toliko loš za život ako se zanemari nedostatak šansi i potencijalnu diktaturu. No, onda kada stvari puknu, raspadaju se na paramparčad što ga čini stabilnim taman koliko i kulu od karata; fino izgleda ali se lako ruši.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Ovdje unesite Vaše ime

Popularno

Roman Jakič: Evropska unija nudi značajne prilike mladima

Na izborima za Evropski parlament koji su održani u maju 2019. godine, Savez liberala i demokrata Evrope (eng. ALDE) u koaliciji sa predsjednikom Francuske...

Uticaj ekonomskih sloboda na blagostanje žena

Ekonomske slobode, odnosno mogućnost pojedinaca da donosi sopstvene ekonomske odluke, je ključ za uspješan ekonomski i društveni napredak. Mnogobrojna akademska istraživanja su pokazala da...

Sačuvati kapitalizam od „kapitalista“

Nekada je bauk predstavljao izmišljeno biće koje je služilo za plašenje djece kako bi ista ostala poslušna. Sigurno je da biste mogli sa lakoćom...

Preporuka uredništva

Kritika Manifesta Komunističke partije

Godine 1848. Evropom haraju revolucije, a dva čovjeka pišu Manifest Komunističke partije. Bilo da se sa njihovim tvrdnjama neko slaže ili ne o njihovoj...

Vesko Garčević: Nemojte prestati da vjerujete u znanje i moć kritičkog razmišljanja

Malo je ljudi u Crnoj Gori koji se mogu pohvaliti tako dinamičnom, raznovrsnom i međunarodnom karijerom kao što to može Vesko Garčević. Sam Vesko...

Filip Šoć: Svaki pad i neuspjeh trebaju da budu lekcija da sljedeći put budeš pametniji

Video igre već odavno nisu zabava dokonih i "asocijalnih" tinejdžera, već industrija koja svake godine je sve atraktivnija i "bogatija" za nekoliko milijardi. Prema...